logo

I ovoga puta umro je neko blizu

          Mnogo je tuge ovog proljeća. Naslanjaju  se jedna na drugu i čine da se u njima teško možemo razabrati. Nedostaju nam dragi ljudi, svakodnevne uobičajene male radosti pri susretanju sa njima i onih, ponekad, malo izgovorenih riječi.

           Najveći dio kolektiva Gimnazije Kotor, s nevjericom je primio vijest da nas je domar Banjo trajno napustio.

     Banjo i Joke već decenijama, u vrtu ispod lipe, dočekuju i ispraćaju generacije učenika, uz glasni prijateljski pozdrav i za sve profesore. Sada svi želimo da vjerujemo, jer Joke je tu, da je Banjo otišao motorinom do grada, jednom rukom vozeći, a drugom se javljajući poznanicima.

       Decenijama je spretnim rukama, svojstvenom energijom i mladalačkim koracima, prelazio sa sprata na sprat, rješavao prijavljene kvarove, smijao se i ljutio. I sve smo prihvatali na isti način, jer je to bio naš Banjo. U danima jakog juga ili željene, ali nemilosrdne bure, ni hod po oštećenom krovu nije ga plašio. Savijao se i povijao kako je znao i umio, ali su učionice  morale dočekati đake i profesore, onakve kako su ih  ostavili prethodnog dana. Profesori čiji prozori učionica gledaju na put, mnogo puta su, zajedno sa učenicima, uz osmijehe ispratili Banjov motorin, zavideći mu na slobodi koju je imao u svim sunčanim jutrima.

       Kasnije, kroz smijeh, kudili smo ga zbog  izazvane ljubomore, jer mu je, još ne znamo kako, uvijek polazilo za rukom da učenici, svi kao uvježbani, istovremeno okrenu glavu prema prozorima, zanemare nastavu i ostanu tako dok su mogli da ga vide.

       Kao i mi, voljeli su ga tineki novi klinci koji svakog septembra poput valova zapljusnu našu Gimnaziju, i kao da se oduvijek znaju, bili su prihvaćeni kao njegovi najrođeniji. Banjo je postajao njihova mirna luka onda kada dnevnik  postane svjedok njihovih nepotrebnih šetnji.

      U trenucima dočekane pauze, uvijek je bio negdje blizu, nenametljiv, ali spreman da bude dio našeg društva. Kao fudbalska lopta kotrljala bi se njegova ostrašćena priča o sportu, u koju je spretno znao uvući i one koji sportu ne pridaju veliki značaj.

         Zamirisaće opet ona ista prva jutarnja kafa i ona Brankova i Jokina lipa, ali za nas koji smo ga poznavali taj miris će biti oporiji. Lipa, u čijoj je hladovini listao dnevne novine i odakle bi nas prijateljskim pokretom ruke i srdačnim glasom pozdravljao. Dozreće i trešnja, udaraće u prozorska okna na prvom spratu, mamiće učeničke poglede, ali na prozoru, sprat niže, biće drugačiji, osjenčen, Jokin osmijeh, jer je onaj stari zauvijek poklonjen Branku.

Dragi naš Branko, nedostajaćeš nam.

Kolektiv Gimnazije Kotor